Napisala: Monika Horvat
Fotografije: Jenny, Monika, Nikola, Marina
Jankonka (15.-16. Travanj 2023.)
Tako je, kišni vikend je pred nama. Uvijek nešto novo, uvijek nešto divlje!
Petak- Spavat ćeš vani po kiši?
Petak je! Kad prije je prošlo dva tjedna od zadnjeg vikenda špiljarenja. Eh eh, za Uskrs sam se fino odmarala, šetkala uz more i uživala u fancy hotelu. Sada se opet treba prebaciti u drugi đir-onaj malo više radniji i blatniji. Nekako kada dođe petak me uhvati mala panika s milijun pitanja. Da li sam zaboravila spremiti nešto od opreme? Da li smo zaboravili na neku transportku koju treba ponijeti? Sjećam li se još čemu služi croll i kako se otkopčati i zakopčati i ne spetljati na sidrištu? Mogu li visiti samo na toj jednoj špagi zvan pupak i preživjeti? Prijateljice, starci i ostali imaju ohrabrujuće komentare poput: „Što ti je to trebalo? Spavat ćeš vani? Čekaj,čekaj…spavati ćeš vani i to po kiši? Ma ti nisi normalna.“
Tako je, kišni vikend je pred nama. Pitam se da li je ovaj vikend onaj koji mogu preskočiti, a da i dalje završim školu? Nije! Idem. Treba i kišu osjetiti, hajdemo se spremiti i krenuti u akciju! Vjerujte mi, ja sam nekad bila jedna od onih koji za 2 dana weekend trip-a uzmu veliki kofer na kotačiće jer moraju biti sigurna da imaju dovoljno kombinacija odjeće, različite obuće itd. A sada? Za špiljarenje jedan ogroman ruksak i sve uspijem potrpati i pojas, i korduru i hranu i rezervnu odjeću. Dobro hajde priznajem, ne baš sve, uvijek je tu neka mala vrećica u rukama, ali vjerujem da će s praksom i ona nestati. Ponosna sam na sebe zbog takve evolucije!
Subota- Ulazak u jamicu & kapljice vodice
U subotu ujutro Šime, moj dragi dečko koji me je uvalio u špiljarenje, mi stvara paniku i stoji 10 minuta prije dogovora na vratima jer će nam naša divna Marina, voditeljica škole, dodijeliti žuti karton za kašnjenje. Odlični su ti kartoni jer malo ljudi kasni, ali ponekad itekako stvaraju strku ako niste jedni od onih koji žele izvoditi gluposti (pjevati, plesati) pred drugim ljudima. Šimina mala stara Opel Corsica puna je stvari i sve pomalo ispada van auta. Najdraža Jele sjedi na zadnjem sjedištu nakićena torbama, vrećicama, transportkom, itd. Ali jedno je sigurno, kada sjedneš u auto, ujutro u ranu zoru u subotu, sa svim stvarima i spreman, već se osjećaš kao pobjednik! Osjećaš uzbuđenje nove avanture, jer svaki vikend školice je drugačiji i svaka špilja/jama je drugačija. Uvijek nešto novo, uvijek nešto divlje! 😉
Malo hodanja sa svim stvarima, i eto nas kod Jankonke. Ostali instruktori su već pripremili gdje će nam biti vatra za navečer. Nema puno mjesta za ljenčarenje u špiljarenju i classic as usual, pripremamo bivke, oblačimo kordure, mičemo duge raspuštene kose (velika opasnost u špilji), i sa smiješkom čekamo svoj red da uđemo u Jankonku. Danas je u planu i programu orijentacija i crtanje Speleo nacrta. Kiše nema, lijep je dan, i čini se kao da će tako ostati. Ulazak u špilju je bio veoma smooth, nakon dva tjedna ne čini mi se da sam puno zaboravila, povjerenje u spravice sve više raste, i sigurnost se sve više osjeti u glavi i rukama.
Sada ću vam reći kako je doći u špilju. Meni je to mjesto mira. Mjesto gdje zaboraviš na vanjski svijet i uđeš u neko stanje meditacije. Svi su dobro raspoloženi (osim kad su gladni ili im je hladno), pričaju se zanimljive priče, šalimo se i rade se figurice od blata. Uzbuđen si kako će izgledati sljedeći prolaz u špilji i što se nalazi iza ugla. Svaka špilja ima svoju dušu, svoje srce i svoje tijelo, niti jedna nije ista i svaku treba zasebno upoznati. Kod Jankonke mi se jako svidjelo što nije toliko velika, i što sam je vidjela od početka do kraja. Osjećala sam se kao da sam prešla jedan level u igrici. Crash Bash je preskočio sve nedaće i sad je spreman za novi teži nivo. Sljedeća špilja može biti još dublja i još teža, ali svaki puta malo po malo ojačaš i „bildaš“ svoju figuricu u podzemnom svijetu koji je pun novih level-a i zanimljivih prepreka. Odlično je bilo naučiti kako se crtaju špilje i kako čitati tlocrt i presjek špilje. Špiljarenje svakim izletom ima sve više smisla. Od prvih misli da je to nešto opasno, ekstremno i prljavo, došla sam do zaključka da želim još, još i još. Koja je sljedeća špilja? Kada sam izašla van shvatila sam da lijepo vrijeme više nije lijepo i ipak je počela padati kiša. Slijedi jedna zanimljiva večer okupljanja oko vatre i pričanja šalidbi (uz vatru ljudi uvijek budu opušteni i inovativni sa stvaranjem novih riječi).
Kada sjedim uz vatru gledam kako se svi stišćemo zajedno ispod cerada da se ne smočimo i kako je iznimno čarobno. Svi su veseli, crveni od vatre, jako opušteni i atmosfera je bolja nego na bilo kojem home druženju. Volim trenutke u životu gdje se osjećam živom, i špiljarenje donosi taj snažan feeling. Jer špiljarenje nije samo ulazak u špilju, razgledavanje i otkrivanje, to je puno više, to je timski rad, snalaženje u prirodi, sklapanje nevjerojatnih prijateljstva i disanje punim plućima.
Nedjelja- Prljavci & Grintavci umorni
Noćas je spavanje u bivku je bilo pomalo čudno. Cerada nam je bila jako nisko na glavama, a kiša je padala i padala, i tukla nam po glavama. Netko je i hrkao cijelu noć. Sve su to zgode i nezgode špiljarskih prljavca i grintavca u nedjelju. Nedjelja je uvijek malo teža jer ne samo da si umoran od prijašnjeg dana, jer ipak špiljarenje je i fizički zahtjevno, već si se i družio dugo u noć , te onda još spavao vani na tvrdom karimatu. ALI, prisjetimo se, sve to vrijedi i duplo više. Svejedno se osjećaš kao pobjednik. Ujutro se kuhaju kavice na plameniku i svi timski dijelimo umor, znoj, blato, neoprane zube, raščupane kose i mokre jakne. Riječima je to neopisivo, ali veoma zanimljivo, kako svakim izletom naš timski duh grupe sve više jača.
Nakon poduljeg petljanja sa mokrim bivcima i veoma blatnim transportkama, dolazimo u Karlovac u HGSS sklonište kako bi nastavili vježbati. Marina nas ne pušta doma jer čekaju nas novi uzlovi (ne znamo ni stare još), orijentacija i zapisnik. Ponekad se pitam, ima li kraja, koliko toga treba znati samo za speleologa pripravnika? Divim se, inspirirana sam i jako zahvalna na cijelom iskustvu. Nevjerojatno mi je kako je Đeni izvrsna u tome što radi i imam osjećaj da mi školarci, grintavci umorni, ne dajemo dovoljno entuzijazma za to kišno nedjeljno poslijepodne.
I na kraju eto malih dramica s našim blatnim transportkama. Nitko ne želi blatne transportke doma, a naša draga Marina želi da ih gledamo zaljubljeno, ovako poput riječi pjesme The way you make me feel od M. Jacksona:
Hey, pretty baby with the plenty mud on
You give me fever like I’ve never ever known
You’re just a product of loveliness
I like the groove of your ropes, your carabinerss, your knots
I feel your fever from miles around
I’ll pick you up in my car and we’ll paint the town
Just come to me baby and tell me twice
That you’re the one for me
The way you make me feel (The way you make me feel)
You really turn me on (You really turn me on)
You knock me off of my feet (You knock me off of my feet)
My lonely days are gone (My lonely days are gone)
Ponedjeljak-Živjeti punim plućima
U ponedjeljak odlazim na posao, nebo je sivo, pada mala kišica i mislim si kako je život lijep. Marina mi je rekla na prvom izletu kako živi punim plućima. Sada se ja osjećam da živim punim plućima. Nakon jako kišnog i blatnog vikenda, ova neznatna kišica u ponedjeljak ujutro u meni ne stvara nikakvu depresiju. Osjećam se kao da je sunčano i kumulusi lebde po plavom nebu.
Speleološki odsjek PDS Velebit 