Prve priče iz 53. škole

Pisali; Danilo Dobrić & Paula Skelin
Fotografirali; svi pomalo (Marina, Tea, Paula, Grof), a mi odabrali.

ŽICA I ZRCALO / Danilo Dobrić

Počela je, eto, još jedna speleoškola. Kako se ta manifestacija sastoji znamo već od čega: u pitanju su nekakva predavanja srijedom i nekakvi izleti vikendom, oprostit ćete valjda autoru ovoga teksta što je većinu riječi upotrijebio za ocrtavanje događaja sadržajnije od tih dvaju komponenata – izleta. Prvom je predavanju, koje je održano dana 22. ožujka 2023. godine, ionako bilo suđeno da bude uvelike slično svakom drugom prvom predavanju. A možda niti nije praksa pisati o predavanjima u ovakvim izvješćima. Ako nije, neka ovo bude prvi put, reda radi: Skupljajući se u prostoru Društva u neobičnoj kućici koja se nalazi u dvorištu Klaićeve 42, svi su školarci zauzimali mjesta, nastojeći pritom odabrati najudobniji stolac s najboljim pogledom na platno na kojem će biti projicirana prezentacija. Svi su sjedili u tišini – izmjena riječi bila je minimalna, no moglo se pretpostaviti, sudeći po tihom šaptu koji je tu i tamo neki par usana uputio njima najbližem uhu, da se vlasnici tih usana i tog uha poznaju od prije. Po dolasku svih školaraca, predavanja su krenula svojim tijekom, voditeljica škole, Marina, predstavila je sebe i svoj rad te najbitnije stvari vezano za odvijanje škole i pravila koja se trebaju poštivati. Nakon toga uslijedila su predavanja o povijesti speleologije i planinarskoj opremi. Tu se nema više što spomenuti jer, kao što rekoh, bilo je to kao i svako drugo prvo predavanje – kad je obavezni dio završio svi su se školarci razbježali.

Sad dolazimo do onog dijela na koji sam obećao potrošiti više riječi. Prvi „izlet“ 53. Speleoškole bio je odlazak na takozvanu „Žicu“. Radi se ustvari o donjoj stanici stare ZET-ove žičare. Prvobitni plan bio je obaviti tu aktivnost u nedjelju, no zbog loše prognoze prebačena je na subotu. U zgradi stare ZET-ove žičare sada se nalazi stanica HGSS-a, a u prostoriji gdje su se nekoć okretale gondole obavljajući pritom smjenu putnika je sada poligon za vježbanje tehnika penjanja i spuštanja po užetu. Jedan se poligon nalazi i izvan zgrade, odmah pored. Izlet je, dakle, započeo tog kišnog subotnjeg jutra, 25. ožujka, kad su se na parkiralištu nekakvog dječjeg vrtića na Mihaljevcu svi školarci raspodijelili po autima. Na putu do Žice u autima se odvijalo spontano upoznavanje, a po dolasku u stanicu HGSS-a slijedilo je i organizirano upoznavanje zajedno s instruktorima. Nakon upoznavanja, ako me pamćenje služi dobro, slijedio je doručak. U skladu s velebitaškim običajem, sva donesena hrana postavljena je na jedno mjesto kako bi svatko mogao probati ono što mu djeluje ukusno i ponuditi drugima svoje najdraže recepte.

Kad su se svi namirili, krenula je podjela opreme i demonstracija. Prvi put školarci su imali priliku vidjeti kako izgleda oblačenje pojasa s opremom za tehničko penjanje i osnovne speleološke tehnike – penjanje i spuštanje po užetu korištenjem spravica koje je svaki školarac dobio na korištenje od Društva za potrebe Speleoškole. Nakon demonstracije, svatko je uz pomoć instruktora obukao pojas sa spravicama koji je u tom trenu većini predstavljao kruto strano tijelo koje treba ukrotiti navikom. Tako obučeni u pojase i s kacigama na glavama neki su odmah krenuli vježbati na užadi koja visi sa stropa, a neki na onoj dosta manje uzbudljivoj, ali nimalo manje bitnoj, užadi za uzlove (čvorove)!
Nakon što je, u uslijed izvršenja spomenutih aktivnosti, rukama svih školaraca proklizalo nekoliko desetaka metara užeta, što je trajalo dulje nego što ovaj tekst sugerira, tijela su ponovno ogladnila. Na sreću, voditeljica Marina zamolila je neke od instruktora da preuzmu kulinarske dužnosti tako da je, u pauzi između aktivnosti, za ručak bilo posluženo meso s roštilja. Nakon ručka svi su polako prešli na aktivnosti koje nisu dotad bili obavili, tako da je do mraka svatko imao priliku proći unutarnji i vanjski poligon, kao i vezanje uzlova. Dan se svršio kolektivnim čišćenjem unutarnjeg prostora Žice i odlaskom kućama.

U nedjelju, 26. ožujka, slijedio je raspored prvobitno namijenjen suboti, koji je, kao što rekoh, bio zamijenjen zbog lošeg vremena. Pokazalo se zgodnim što su se stvari tako odigrale jer je taj izlet bio gotovo potpuno pošteđen kiše. Išlo se, naime, na Gorsko zrcalo. Riječ je o stijeni u Parku prirode Medvednica koja služi za vježbanje speleoloških, alpinističkih, i drugih srodnih tehnika. Vozači su se tog jutra dovezli do okretišta Dubrava gdje su pokupili one bez prijevoza. Vožnjom kroz brda Gornje Dubrave i okolnih naselja, auti su stigli do makadamskog puta punog iznenađenja u obliku rupa i blatnih lokvi, kojim su se dovezli do mjesta za parking od kojega je trebalo prohodati koju minutu do same stijene.

Princip podjele aktivnosti bio je sličan, radilo se u grupama. Neke od aktivnosti bile su penjanje, prelazak sidrišta, spuštanje (opet prelazak sidrišta, ali u drugom smjeru), prelazak uzla, vježbanje vezanja uzlova i spremanje speleološke opreme. Školarci su imali priliku po prvi puta iskusiti osnovne speleološke tehnike penjanja i spuštanja u realnom okruženju – na stijeni (ali još uvijek na otvorenom). Svatko je imao priliku proći liniju od vrha do dna stijene i obrnuto, „jedan na jedan“ sa svojim instruktorom. Instruktori su sa školarcima strpljivo prolazili kroz sve korake kako bi što je više moguće umanjili potencijalno paničarenje koje lako može nastupiti u trenu kad osoba koja nema iskustva u speleologiji i njoj srodnim aktivnostima pusti da joj pogled padne prema tlu dok visi o užetu desetak metara poviše. Između aktivnosti bila je, dakako, pauza za jelo. Nakon jela aktivnosti su se nastavile odvijati svojim tokom sve do navečer kad je napokon bio serviran grah koji se cijelo vrijeme krčkao u loncu pored sjenice sa stvarima. Kako to obično biva, nakon što se sve zapakiralo i pospremilo, svi su se ljudi zaputili svojim toplim slatkim domovima. Tako je, eto, završio prvi pedesettrećespeleoškolski izlet!

———————————————————————-

OTKRIVANJE ČARI JOPIĆEVE ŠPILJE / Paula Skelin

“Dragi kupci, obavještavamo vas da radno vrijeme Decathlona uskoro završava, te vas molimo da se uputite prema blagajnama.” – slušam dok sam u svlačionici Decathlona, isprobavam neke kul skijaške hlače i mislim si: “kako čovjek može izgledati sexy dok se bavi ekstremnim sportom.” Ali, ipak odustajem od hlača, brzinski se svlačim jer se sjetim nečeg puno važnijeg – cerade. Deset minuta pred zatvaranje trčim po Decathlonu, tražeći ceradu… naposljetku teta u dućanu kaže: nemaju ceradu. 21:00 h sati je, nisam stigla u Pevex, pišem ekipi u WhatsApp grupi i Jele me spašava i kupuje mi ceradu. Ponosno izlazim iz Decathlona sa gumenim čizmama i astro folijom (da, onom za spašavanje).

Večer prije samog odlaska uzbuđenje je raslo dok sam se pakirala – sigurno cca 2 h. Ruksak je bio ogroman, odnosno puno veći od onoga što inače bude za moja dvotjedna putovanja. Nevjerojatna je spoznaja o tome koliko opreme speleolozi nose na svoje izlete i ekspedicije.I tako je 8.4. započela naša prva avantura i izlet u Jopićevu jamu. Iako su se svi pribojavali kiše, na kraju smo imali lijepi sunčani vikend. Stigli smo na lokaciju i prvi korak je bio napraviti bivke. Podijelili smo se u grupice i krenuli ih izrađivati. Išlo je sporo, ali su svi uspjeli izraditi svoje bivke za nadolazeće (za neke – uključujući i mene) prvo spavanje u šumi pod bivkom.

Podijeljeni u dvije grupe, polako je počelo spuštanje u jamu. Najteži je bio prvi korak, okrenuti se leđima, “udobno smjestiti” u pojas, vjerovati svojim nogama i krenuti lagano se spuštati. Nakon što smo se spustili, nekih otprilike 10-ak metara, gospodin arheolog Cvite iz Karlovca bio je naš vodič u prekrasno podzemlje Jopićeve jame.
Prvo nas je dočekalo puzanje, susret s blatom i potpuna tama – po meni najzabavniji dio. Nakon već sat vremena sam izgubila pojam o vremenu. Šetali smo se dugo, obavili još jedno spuštanje, profesionalno fotografiranje od strane gospodina Dinka, jeli Lindtovu tamnu čokoladu, orašaste plodove i grickalice, malo se odmorili i nastavili dalje šetnju kroz podzemlje.
Šetnja nas je odvela u jednu veliku dvoranu gdje smo bili jako tiho, pogasili svoje LED lampice na kacigama jer smo naišli na ekipu šišmiša koje, naravno, nismo htjeli uznemiriti. Jedino što više nismo gazili tvrdu stijenu, već je bilo nešto mekanije u pitanju – a tu ostavljam da razmislite što bi to moglo biti. Došli smo i do jednog dijela gdje ima malo više vode, i gdje se prostiru prekrasne sige, a koliko sam shvatila one se zovu zavjese. Njezina prozirnost i tekstura je toliko očaravajuća da je teško to opisati riječima.

Zatim smo se vratili na našu početnu točku uzla u jami gdje je bilo jako puno čekanja. Iako zvuči dosadno, bilo je super jer sam doznala jako puno zanimljivih činjenica od svog instruktora Dalibora koji je stavio jednu posebnu spravicu – hobo termograf koji mjeri temperaturu zraka, a poslije smo se upustili o razgovore o tome kako vrijeme postaje vrlo neobično u jami. Pričao mi je o zanimljivoj vježbi astronauta koji su proveli nekoliko dana u špilji i obavili svoj trening u potpuno stranim i neobičnim uvjetima kao što je špilja.
Izašli smo nakon otprilike 6 sati. Izaći iz jame je neobično iskustvo – uistinu se navikneš na tamu, izgubiš pojam vremena, prepustiš se i uživaš u ljepotama podzemlja, ali isto tako si i više povezan s ljudima s kojima si proveo to vrijeme unutra. Čini mi se da je speleologija pravi timski rad. Što nas dovodi do kraja ove priče…