Munižaba (pregled istraživanja 1998.-2014.)

SPELEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA U MUNIŽABI 1998.-2007.
Darko Bakšić

Abstract:

Exploration of Munižaba cave at Mt. Velebit near Gračac has started on April 30th 1989, and the first part of exploration was finished that summer at speleo camp “Crnopac ’89” when the cave has been explored to the depth of -437 m and 2300 m of horizontal length. Exploration were done by cavers from the Speleo section Željezničar with several cavers from clubs Velebit, Ursus spelaeus and DISKF.

The first visit after the first explorations, was 8 years after, in May 1998, when the cavers from the Speleological section Velebit with colleagues from other clubs visited Munižaba. This was the beginning of the new wave of 14 explorations organized by Speleological section Velebit in the period between 1988. and 2007. The new and impressive parts of the cave were discovered. Today, a new horizontal length of the cave is 9.911 m.

Sažetak:

Od 1998. do 2007. godine nastavljena su speleološka istraživanja u Munižabi. Napravljen je novi nacrt cijelog objekta. Duljina Munižabe nakon istraživanja do tih godina iznosila je 5993 m, a dubina objekta se promijenila nakon izrade novog nacrta pa iznosi –437 m. U Munižabi postoje još uvijek brojna mjesta u kojima treba nastaviti istraživanje. Obzirom da se nalazi između Cerovačkih špilja, Kite Gaćešine i Burinke, te da su svi objekti morfološki vrlo slični, postoji i mogućnost spajanja Munižabe s nekim od spomenutih objekata.

Ulazna 200-metarska vertikala Munižabe

Kronologija istraživanja

Istraživanje Munižabe započelo je 30. travnja 1989. godine. U pet istraživačkih akcija jama je istražena do -448 m dubine (po starom mjerenju) i 2300 m duljine. Posljednja je bila mini ekspedicija “Crnopac ’89”, od 5. do 16 kolovoza. Istraživanja su organizirali i vodili speleolozi iz SO Željezničar, a priključili su im se kolege iz SO Velebit, SD Ursus spelaeus i DISKF. Ta istraživanja detaljnije u časopisu Speleolog opisuje Ozren Lukić – Luka (1989). Nacrt su tada crtali Ozren Lukić – Luka, Robert Dado – Šišmiš, Mladen Kuhta i D. Ðuretek. Mjerili su Želimir Ludvig – Ludva, Slavenka Baković, Jadranko Ostojić – Makina, Siniša Rešetar – Sinus i Željka Trubić. U istraživanjima su još sudjelovali Igor Jelinić – Jela, Hrvoje Korais – Rele, Igor Brzoja – Žan, Vlado Božic – Boltek i Branko Jalžić – Bančo.

Nakon gotovo devet godina za vikend 29. do 31. svibnja 1998. godine organiziran je posjet Munižabi. Motiva za to bilo je nekoliko:
– Nakon završetka domovinskog rata ovaj dio Hrvatske bio je ponovno dostupan i provjereno siguran od mina;
– Velika većina nas nije bila u Munižabi, a priče o njezinoj impresivnosti godinama su razbuktavale maštu. Ogroman ulaz, dvjestometarska vertikala, velike dvorane, podzemni kanjon;
– Postojale su perspektive za penjanje koje se tih godina u hrvatskoj speleologiji počelo učestalije prakticirati;
– Uklopilo se i snimanje serijala „Dubine“ od Stipe Božića pa smo mu odlučili pomoći pri snimanju, a ujedno pod jakim reflektorima bolje osvjetliti Munižabu i pregledati te velike prostore i moguće perspektive.
Već nakon prvog posjeta, zaključili smo kako u Munižabi treba čim prije nastaviti istraživanja. Međutim, uslijedila je dugačka pauza od tri godine.
Zašto smo toliko čekali ne mogu odgovoriti jer me i samog iznenadila ova činjenica kad sam provjerio datume našeg prvog posjeta i prvog istraživanja. Razlog su najvjerojatnije brojna speleološka istraživanja u drugim objektima na kojima smo boravili iz vikenda u vikend.

Kaskade u Velikom kanjonu

Kad smo konačno ponovo došli u Munižabu, bili smo spremni za fizičke i tehničke izazove, ali nismo očekivali dugotrajno i mukotrpno (objektivno i subjektivno) sređivanje podataka i nacrta. Nismo očekivali niti ponovno crtanje starih dijelova Munižabe. Novoistražene dijelove nismo mogli spojiti na stari nacrt jer stare mjerne točke nisu bile označene u jami, a obzirom da se radi o objektu čiji su kanali iznimno široki teško ih je bilo rekonstruirati. Bilo je i financijskih problema. Munižaba je doslovno gutala opremu na postavljenim prečnicama i penjevima. Trebalo je trajno ostavljati sve više materijala što nas je dodatno usporavalo. Pa i pronalazak nove velike jame na Crnopcu, Kite Gaćešine, odrazio se na tempo istraživanja Munižabe jer smo sudjelovali i u njenom istraživanju. Teo Barišić i Božo Branica nakon svake istraživačke akcije u Kiti odmah bi sredili nacrt pa su snage logično bile usmjerene tamo. Nikad nije nedostajalo volje za istraživanja u Munižabi, ali se jako zaostajalo sa sređivanjem nacrta.
Bez obzira na sve spomenuto, Munižaba je danas nakon 10 godina novijih istraživanja produljena za 3693 m pa je njena ukupna duljina 5993 m.

Literatura:
Lukić,O. (1989): Speleološka istraživanja Crnopca na Velebitu, Speleolog 1988 – 1989, str. 14 – 26

PREGLED NOVIJIH ISTRAŽIVANJA U MUNIŽABI

Popis istraživačkih akcija SO Velebita
(14 istraživačkih akcija + 1 vježba spašavanja)

29-31.5.1998. Snimanje dokumentarnog filma “Dubine” sa Stipom Božićem.
Marko Andreis, Filip Bach, Ana Bakšić, Darko Bakšić-Bakša, Dean Bratušek, Tihana Dasović, Darija Foretić, Ivana Gregorić-Šorti, Čedo Josipović, Nataša Josipović, Dubravko Kavčić-Kabić, Erli Kovačević, Jagoda Munić, Ljiljana Novosel-Ljiljka, Vesna Ogrizović, Dalibor Paar, Siniša Rešetar-Sinus, Ana Katarina Sansević-Aksa, Leonara Smirnjak, Irina Stipanović, Andrej Stroj, Darko Štefanac-Štele, Darko Troha, Goran Vincenc-Vinc, Stjepan Zelenko, Ronald Železnjak-Roni. Svi su išli u jamu osim Irine i Zelenka. Spustili se na dno, obišli Bančekovu perspektivu, zabilježili perspektivne dijelove jame na nacrtu, fotografirali i snimali film.

14-16.4.2001. Posjet i penjanje iznad prvog jezera u Bančekovoj perspektivi. Nedostajalo je kajlica pa je prekinuto penjanje. Nakon izlaska iz jame, uslijedilo je cjelonoćno druženje uz vatru. Bilo je hladno sa snijegom.
Filip Bach, Ana Bakšić, Darko Bakšić, Jana Bedek, Dean Bratušek, Tihana Dasović, Maja Dasović, Sunčica Domazet, Saša Ilić, Daniel Lacko, Danijel Limenko-Limeni, Jagoda Munić, Dalibor Paar, Josip Petričević-Joso, Ivica Radić, Ana Katarina Sansević i Leonara Smirnjak.
Igor Jelinić-Jela i Dinko Novosel (SO Dubovac), Ivica Milanja-Jolly, Vesna (SO Liburnija), Milan Miljuš-Miki, Robert i Sonja (SO Mosor).

27.4-1.5.2001. Bakša je ispenjao 30 m visok Udarnički penj. Ušlo se u nove dijelove jame koji su približnih dimenzija kao i Veliki kanjon. Ubrzo su Josip i Bakša između zarušenih blokova pronašli spoj na Bančekovu perspektivu tako da se Udarnički penj mogao raspremiti. Ćuki je nastavio kanalom uzbrdo i došao do mjesta koje je kasnije nazvano Bivak dubinskog pijanstva – jama ide dalje. Nacrtano je oko 300 m novih kanala. Nakon izlaska iz Munižabe, prošetali se do ulaza Burinke.
Ana Bakšić, Darko Bakšić, Ivica Ćukušić-Ćuki, Filip Filipović, Saša Ilić, Irena Jevtov-Renči, Daniel Lacko i Josip Petričević.
Marin Glušević, Vesna Hrdlička i Milan Miljuš (SO Mosor). Članovi SDK bili su u posjeti jame.

Bivak dubinskog pijanstva (-271 m)

30.5-3.6.2001. Na dolasku se zaustavili na pečenom volu i pivi u Gračacu. U nekoliko istraživačkih dana nacrtane su Crvotočina, Mliječna staza, Kanal negativnog protoka vremena i Čižmolovka. Izlet je obilježila gomila hrane i pića, pjesma i gitara. Bivak je dobio naziv Bivak dubinskog pijanstva, a Bakša zbog prigovaranja pjesmu „Druže Bakša“.
Od 30.05. u jami su bili: Ana Bakšić, Teo Barišić, Filip Filipović, Saša Ilić Marija Maćešić, Josip Petričević, Ronald Železnjak, i Elizabeta, te Marin Glušević i Vesna Hrdlička (SO Mosor). Darko Bakšić došao je 31.5., a Igor Boršić-Igi, Sunčica Hrašćanec-Sunka, Irena Jevtov Neven Kalac-NevenKa, i Ana Katalinić-Kate 01.06. Kroz Munižabu su prošli i Frua, Igor i Grgo iz Malačke, ali nas nisu našli.

Zmajevo pojilo

16-17.6.2001. Postavljanje vertikale iza bivka dubinskog pijanstva. Nakon 81 m spustili se u nove horizontalne dijelove nazvane Fuhurov kanal. Prođen i nacrtan
Fuhurov kanal do vertikale kasnije nazvane Fuhurov let. Dio ekipe spava u jami, a dio izlazi van.
Ana Bakšić, Darko Bakšić, Dean Bratušek, Bojana Horvat, Saša Ilić, Danijel Limenko, Marija Maćešić, Josip Petričević, Ana Katarina Sansević, Ivana Sansević, Ivančica Zovko, Tomislav, Josipa, Elizabeta.

Jeb… greben

24-26.5.2002. Nastavlja se istraživanje Fuhurovog kanala. Bakša priječi vertikalu po tankom grebenčiću uz upotrebu blatnih klinova. Prečnica dobiva naziv Fuhurov let.
Vođenje školaraca po jami do bivka.
Ana Bakšić, Darko Bakšić, Jana Bedek, Dean Bratušek, Matija Čepelak, Karla Fabrio, Neven Kalac, Nino Kecman, Daniel Lacko, Marija Maćešić, Antonija Nemet, Dalibor Paar, Ana Katarina Sansević, Darko Štefanac, Dijana Župan, Jasmin, Ivan.

Prečnica Fuhurov let

1.6.2002. Istražena vertikala ispod prečnice Fuhurov let duboka 65 m. Spavanje u jami i izlazak. Pranje opreme na rijeci Otuči.
Ana Bakšić, Darko Bakšić, Slaven Boban, Matija Čepelak, Irena Jevtov, Ana Katalinić, Marija Maćešić, Josip Petričević.

7-9.6.2002. Bakša postavlja novu prečnicu iza Fuhurovog leta, nastavlja se s crtanjem do vertikale prije Starog kanala i do dvorane u kojoj je kasnije ispenjana i postavljena prečnica Velebitaška odiseja.
Filip Bach, Ana Bakšić, Darko Bakšić, Dean Bratušek, Jana Bedek, Matija Čepelak, Ana Čop, Ivica Ćukušić, Tihana Dasović, Ana Katarina Sansević, Dalibor Paar, Josip Petričević.
Marin Glušević i Vesna Hrdlička (SO Mosor).

Prečnica iza Fuhurovog leta (Fuhurov kanal)

19-27.6.2004. Bakša je ispenjao i postavio prečnicu “Velebitaška odiseja”, zatim prečnicu iznad prvog jezera u Bančekovoj perspektivi, te penj “Glava u torbi”. Istraženi su novi dijelovi špilje, nacrtano je oko 800 m novih kanala, i nekoliko vertikala.
Od 19.06. u jami su Tomislav Bajo, Ana Bakšić, Darko Bakšić, Jana Bedek, Slaven Boban, Tihana Boban, Matija Čepelak, Marko Lukić, Dalibor Paar i Ronald Železnjak, te Marin Glušević (SO Mosor). Dio ekipe izlazi iz jame.
22.6. došao je Igor Jelinić (SO Dubovac), a 23.6. došli su Teo Barišić, Jurjana Radanjac-Juki, Darko Bačić-Dex (SO Sv. Mihovil), Damir Basara-Bas (Dubovac) i Martina Pavlek (Željezničar). 24.6. došli su Ivica Ćukušić, Lovro Čepelak, Neven Kalac, Tihana Krmpotić, Daniel Lacko i Vida Ungar. 26.6. radi raspremanja ušli su Filip Bach, Ana Katalinić, Marinko Malenica i Ena Vrbek, a prije njih u brzinski posjet došli Siniša Rešetar i članovi SD Samobor.

Velebitaška odiseja

26-29.5.2005. Istraživanje penjanjem. Bakša ispenjao skokove: Tri mušketira, Heisenbergove ljuske, penj u Kanal mumificiranih šišmiša, Fuhurovu jazbinu, Bijelu čokoladu i Svi za jednoga, jedan za sve. Iza ovog zadnjeg ušlo se u kanal, ali zbog nedostatka vremena nije se išlo dalje. Nacrtalo se dva datalja u Bančekovoj perspektivi i pronašlo još perspektiva za penjanje u drugim djelovima jame. Obišli su se razni dijelovi Munižabe, Vrba je snimao i uzorkovao sedimente, a Bajo je uzeo vodu za analizu.
Tomislav Bajo, Ana Bakšić, Darko Bakšić, Lovro Čepelak, Marko Katalinić, Luka Mudronja, Ivica Radić, Boris Vrbek, Ena Vrbek, Duje Vujić i Ronald Železnjak.
Ivan Bučan i Marin Glušević (SO Mosor).

Stari kanal iza Fuhurovog leta

4. i 5.6.2005. Vježba HGSS. Izvlačenje nosila s dna ulazne vertikale (-213 m). Cijela vježba trajala je sedam sati.
Ana Bakšić, Darko Bakšić, Slaven Boban, Ivica Ćukušić, Sunčica Hrašćanec, Ivica Radić, Darko Troha, Vladimir Lindić-Linda (HGSS Zagreb), Marin Glušević, Domagoj Laušić-Buco (HGSS Split), Igor Jelinić i Damir Basara (HGSS Karlovac), Dragan Dragičević i Vedran Tešić (HGSS Ogulin), Vatroslav Jakobović i Rino Balić (HGSS Samobor).

18. do 22.6.2005. Istraživanje i crtanje djelova čiji su se nacrti zagubili. Penjanje u Kuhtinoj perspektivi i preko puta Mliječne staze gdje je špilja nastavila dalje (Kanal pozitivnog protoka vremena).
Tomislav Bajo, Ana Bakšić, Darko Bakšić, Slaven Boban, Tihana Boban, Lovro Čepelak, Marinko Malenica, Luka Mudronja, Ivica Radić, Sanja Rukavina, Ronald Železnjak, te Igor Jelinić (SO Dubovac).

24. i 25.9.2005. Crnopac, rekognosciranje jama u okolici Munižabe, pronađena su dva ulaza. Bakša se spustio u jamicu pored logora koja ne ide dalje.
Ana Bakšić, Darko Bakšić, Dean Bratušek i Maja Dasović.

6-8.4.2007. Crtanje starih djelova Munižabe kako bi se konačno mogao spojiti cijeli nacrt jame. Tom su prilikom u starim dijelovima pronađeni novi kanali. U posjetu Munižabi bili su Švicarci i Slovenci iz Kostanjevice na Krki.
Ana Bakšić, Darko Bakšić, Slaven Boban, Tihana Boban, Matija Čepelak, Maja Dasović, Dalibor Paar, Predrag Štrbac, Igor Jelinić (SO Dubovac) i Marin Glušević (SO Mosor).

Na putu do Zvjezdanih vrata

14-15.4.2007. Pokušaj ponovnog crtanja dijelova Munižabe iza četvrtog jezera u Bančekovoj perspektivi, ali se zbog nedostatka užeta odustalo.
Slaven Boban, Tea Budinjaš Matija Čepelak, Anđela Ćukušić, Petra Kutleša, Marta Malenica, Luka Mudronja, Loris Redovniković, Andrej Stroj.

2010.-2014.

SPELEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA U MUNIŽABI, LIPANJ 2010.
Ana Bakšić

Nova istraživanja su nastavak istraživanja održanih od 2.-4. lipnja 2010. kada je ekipa SO PDS Velebit u sastavu Matija Čepelak, Luka Mudronja, Slaven Boban i Marijan Marović u špilju odnijela čamac na napuhavanje kojim su prešli jezero blizu kraja Bančekove perspektive, prošli kroz suženje te su ušli u novi veliki kanal koji završava sifonskim jezerom.

Nova istraživanja u organizaciji SO PDS Velebit su obavljena u razdoblju od 19-27.6.2010. Tijekom osmodnevnog boravka u Munižabi istraženo je 1184 m ukupne duljine kanala (954 m horizontalne). Nova ukupna duljina špilje je 8479 m, a horizontalna duljina 6947 m, čime je postala 6. špilja po horizontalnoj duljini u Hrvatskoj.

Istraživano je:
– na kraju Bančekove perspektive nacrtan je kanal otkriven tijekom istraživanja 2.-4. lipnja 2010. U tom je dijelu istražena vertikala i odvojak nazvan „Muke Isusove“ te se penjalo u okna u rubovima kanala.
– U završnoj dvorani „Opakom prečkom“ ušlo se u kanal „Kad će subota“ koji završava sa „Čips sifonom“ i penjem „Fail spirala“. Cijeli taj dio špilje nalazi se ispod spoja „Završne dvorane“ i kanala „Slabo ste gledali“.
– U dijelu špilje ispod „Bivka dubinskog pijanstva“, a prije Svih svetih“, istražena je vertikala s meandrom „Pichi ribica“.
– U „Ulaznoj dvorani“ nacrtana je vertikala dubine 84.5 m.
– U završnoj dvorani prečkalo se sa sjeverne strane te se ušlo u „Matijinu perspektivu“.
– U Glonđaoni se pokušalo pronaći prolaz među blokovima.

U špilji su pored foto-dokumentacijskih snimanja obavljena fizikalna mjerenja i monitoring te prikupljanje podzemne faune u svrhu biospeleoloških istraživanja HBSD.

U tih osam dana u Munižabi je bilo 23 špiljara, od toga sedmero ovogodišnjih školaraca.

Sudionici istraživanja:

SO PDS Velebit: Matija Čepelak, Ana Bakšić, Hrvoje Ivanić (od 19-27.6.), Dalibor Paar, Miljenko Puljek–Nino (od 19-23.6.), Marinko Malenica (od 19-22.6. i 26.6.), Anđela Ćukušić, Tamara Ćuković, Dino Mišek-Huzanić (od 19-22.6.), Filip Filipović, Ena Vrbek, (od 19-20.6. i 24-27.6.), Dean Bratušek (od 19-20.6.), Marta Malenica, Marko Rakovac, Ana Komerički, Marijan Marović (od 22-27.6.), Dragana Šolaja (od 22-23.6.), Tea Selaković, Marin Mustapić, Darija Šarić (od 24-27.6.).

SO HPD Mosor: Marin Glušević, Katja Milišić-Kate, Ante Markoč (od 25-27.6.)

Istraživanja je vodio Matija Čepelak.

MUNIŽABA, LIPANJ 2011.
Ana Bakšić

Tijekom novog petodnevnog istraživanja u špilji Munižabi od 22.-26.6.2011. u organizaciji SO PDS Velebit, za vrijeme kojeg se neprekidno boravilo u špilji, u Matijinoj perspektivi je istraženo novih 843 m kanala te je duljina špilje povećana na 9322 m te je sada 4. špilja na Popisu najduljih špilja i jama u Hrvatskoj. Nakon više intenzivnih godina istraživanja, dosadašnja dubina  je povećana za 73 m i sada iznosi -510 m.

Pet dana u Munižabi – za neke poticaj, za neke i ne baš. Srećom Munižaba nudi za svakog ponešto. Dio ekipe došao je u srijedu, a ostali su kapali u četvrtak, u petak pa i u subotu. No sedmero je bilo svih 5 dana. Ulogorili smo se u bivku u Velikom kanjonu gdje smo zatekli potpuno suhe kaskade. Taj nedostatak umanjio je komociju ovog idealnog bivka, ali u nastavku istraživanja pokazao se kao znatna prednost jer nas nije prala voda u donjim dijelovima jame.

Istraživani kanal se nalazi iznad Završne dvorane. U kanal se ušlo prošle godine izradom fenomenalne duge prečnice. Svaki puta kada bi je prolazili s dužnim poštovanjem sjetili bi se postavljača iste (Filipa Filipovića i Matije Čepelaka). Naziv kanala Matijina perspektiva uvriježio se iako je krenulo iz čiste zafrkancije. Obzirom da taj naziv beskrajno nervira i ljuti samog Matiju onda je naziv kanala naravno i ostao. Dio Matijine perspektive trebalo je još nacrtati do kraja, ali i provjeriti sve sporedne vertikalice i penjeve. Tako je ispenjan penj Povuci –potegni, istražene su vertikalice kod točke MK 06, Bunar slatkih tajni, i Prema Internacionali koji nas je doveo do dvorane Internacionala. Zbrajanjem nacrtanog u tom dijelu shvatili smo da bi Munižaba u tom dijelu mogla doseći najdublju točku, pa smo nakon povratka s istraživanja žurno dostavili Teu Barišiću sve skenirane nacrte i zaista rezultat je bio iznad očekivanog. Munižaba je povećala dubinu na 510 m, a i duljina je sada respektabilnih 9322 m.. Jurišamo na 10-ti kilometar!

Istraživanja je vodio Matija Čepelak.

Sudionici istraživanja:

SO PDS Velebit: Ana Bakšić, Vedran Ferenčak, Tea Selaković, Ronald Železnjak, Jasna Železnjak, Katja Crevar, Robert Erhardt, Matija Čepelak, Loris Redovniković, Marko Rakovac, Darija Šarić i Marin Mustapić

SO HPD Mosor:  Marin Glušević, Katja Milišić i Dragan Vujnović

SK Samobor: Tomislav Guščić-Trooly

ASAK Beograd: Vladimir Milutinović – Kobi

SD Istra: Kardi Županić

MUNIŽABA, LIPANJ 2013. (Matijina perspektiva)
Marko Rakovac

U razdoblju od 7.-9. lipnja 2013. istraženo je 39m novih kanala i zaključen još jedan upitnik. Nova duljina Munižabe iznosi 9357m (mjerenja: Teo Barišić). Sudionici istraživanja: Ana Bakšić, Tibor Bali, Mario Moslovac, Marko Rakovac, Nenad Suvajac (SO Velebit); Petra Kovač-Konrad (SO Željezničar); Damir Janton (SK Ozren Lukić).


Osvrt na istraživanje:

Ideja za istraživanje došla je gotovo kao hir pojedinaca, onih koji odavno nisu bili i onih koji su o Munižabi slušali samo mitove. Osobno sam kao školarac prije tri godine prvi put bio tamo kad se radila prečka u Matijinu perspektivu – ime kapitalnog kanala nazvanog po jednom od istraživača – Matije Čepelaka koji se tog toponima stidi jer smatra da to nije u skladu sa etikom davanja nazivlja podzemnim prostorima. No, dok se Matija pobunio već je bilo kasno.

Točno dvije godine je prošlo otkad smo posljednji put istraživali u Munižabi. Stjecaj je to raznih okolnosti, obveza pojedinaca koji su vukli istraživanja te neki drugi izleti, špilje i jame. Običaj je zadnjih godina da se u lipnju kad snijeg već okopni, odvedu školarci u jednu veću jamu i pritom napravi istraživanje. Dvjestometarska vertikala svima uvijek dobro dođe kao trening – neki se prisjete kako je to biti na špagi, neki razbijaju fobije a nekima je to uzbuđenje još od prvog dana, ali svima izazov. Kanjoni Munižabe ne prestaju nas impresionirati i samo podjarmljuju maštu onih koji je još nisu, a žele posjetiti.

U lipnju 2011. sam raspremao penj kojega su penjali Ronald Željeznak Roni i Tomislav Guščić Trooly. Oni su tada ušli u “ćoravi” kanal. Trebalo je gledati perspektivnije i u desno. Ali lako je danas sa “Jejinim” lampama. Vraćamo se na mjesto penja te Petra i Marko penju. Pritom koristimo 4 fiksa od prošlih penjača i uz malo bušenja i pokoji klin nakon 24m ulazimo u dvoranu Kitinih dimenzija. Kanal nije povratni kao što smo mislili. Glina i zarušeni strop. Penjemo se po jednom od saljeva i na vrhu prečkamo u kanal duljine 10m sa dolaznim dimnjakom gdje jekom zaključujemo da dimnjak ide visoko. Iz njega se slijeva voda u Matijinu perspektivu. Crtamo novo pronađeno i raspremamo bez obzira na dimnjak, vratit ćemo se kad nam nestane ideja.

Za vrijeme dok su jedni radili u Matijinoj, ostatak ekipe je obilazio ostale dijelove Munižabe.

Uz šetnju na samom kraju Matijine, nakon što smo se spustili 30-tak metara, shvaćamo da stojimo na zarušenoj ploči kanala u dvorani te gledamo visoko u nastavak glavnog kanala. Zaključujemo da se tu vraćamo sljedeći put i nastavljamo penjati do razine pružanja glavnog kanala. Sa zrncem soli usuđujemo se vjerovati da se kanal nastavlja.

Kako je rečeno, u nadi smo da Matija još uvijek ima perspektivu. No kako je jednom A. Hitchcock rekao “Postoji nešto važnije od svake logike, a to je mašta.” Vratiti ćemo se, a dotad ostavljamo njoj da oblikuje špilje naše podsvijesti.

Plamičak Velebita još gori…

U ulaznoj vertikali je 1. studenog 2013. Marin Glušević postavio desetak sidrišta od inox čelika sa karabinerom u svrhu jednostavnijeg i sigurnijeg napredovanja u jami. Na sličan način postavljene su veće vertikale u jamskom sustavu Kita Gaćešina – Draženova Puhaljka (danas pod imenom Jamski sustav Crnopac). Sidrišta su rezultat projekta EU Proteus, a među speleolozima nose kolokvijalan naziv “GSS sidrišta”.

MUNIŽABA, 2014. (Veljača-Kolovoz)
Ana Bakšić, Marko Rakovac

Speleološki odsjek PDS Velebit organizirao niz istraživanja uz potporu Komisije za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza „Munižaba 2014“. Špilja Munižaba nalazi se na Crnopcu (Velebit) te je 4. po duljini u Hrvatskoj. Volumen njenih kanala veći je od 2 milijuna kubičnih metara što predstavlja najveće podzemne prostore u Hrvatskoj. S obzirom na blizinu najdulje hrvatske špilje, Jamskog sustava Kita Gaćešina, postoje perspektive povezivanja tih špilja u jedinstveni špiljski sustav duljine preko 37 km.
Zbog organizacijskih i vremenskih uvjeta logor je održan tijekom niza vikend akcija s početkom 22.2., 8.3, 18.4., 17.5 te 29.8. U istraživanjima je sudjelovalo tridesetak speleologa iz SO PDS Velebit, SO HPD Mosor, SO Sv. Mihovil, SK Samobor, ASAK i Austrije. Istražen je „Hektorov kanal“, kanal „Zlatnih žena“, dvorana „Izobilja“ te je više puta penjano. Istraženo je 266 m kanala te je nova duljina špilje 9715 m.

Pregled istraživanja

22. veljače 2014. – ispenjan Hektorov penj.
Sudionici: Luka Havliček, Andrija Perušić, Marko Rakovac, Nenad Suvajac, Tanja Šinko (SO PDS Velebit); Marin Glušević, Katja Milišić (SO HPD Mosor)

Osvrt:

Prošle su gotovo tri godine od kada je istražen i nacrtan kanal „Matijina perspektiva“ u jami Munižabi. U njoj je istraženo nekoliko teže dostupnih upitnika gdje se napredovalo tehničkim penjanjem. Jedan od penjeva istražili su u početnom dijelu kanala u svibnju 2013. godine Marko Rakovac i Petra Kovač – Konrad, a drugi penj na kraju kanala (u dvorani „Internacionala“) 22. veljače 2014. popeli su Andrija Perušić i Marko Rakovac. Ovaj penj nazvan je „Hektorov“ po papagaju Nevena Suvajca koji je s Tanjom Šinko i Lukom Havličekom sudjelovao u toj mokroj i hladnoj avanturi. U ulaznoj dvorani su Marin Glušević i Katja Milišić počeli penjati dimnjak ali su zbog velike količine vode koja se cijedila iz dimnjaka morali odustati.

Istraživanje kanala iza Hektorovog penja  nastavljeno je 8. ožujka 2014. godine. Tom je prigodom ekipa u sastavu Andrija Perušić, Luka Havliček, Nenad Suvajac, Anja Žmegač i Ana Bakšić prošla i nacrtala Kanal „Zlatnih žena“ do završne „Dvorane izobilja“ gdje se na cca. 40 m visine nazire nastavak dalje. Teo Barišić je obradom izmjerenih podataka potvrdio da se kanal pruža na istok, dok se dva upitnika u novoistraženim dijelovima pružaju jugozapadno prema jami Burinci.

8. ožujak 2014. – istražen „Hektorov kanal“, kanal „Zlatnih žena“, dvorana „Izobilja“.
Sudionici: Ana Bakšić, Luka Havliček, Andrija Perušić, Nenad Suvajac, Anja Žmegač (SO PDS Velebit)
Istraženo je 192 m novog kanala te ukupna duljina Munižabe sada iznosi 9549 m.

18-21.4. 2014. Munižaba za Uskrs. Nacrtan Odvojak u Kanalu zlatnih žena, ispenjan krivi dimnjak na kraju. Postavljeno do Fuhura. Obilazak i fotografiranje.
Marin i Kate penju u ulaznoj dvorani ali ne uspijevaju do kraja. Nacrtano 74m tako da je nova duljina 9715m.

Sudionici: Ana Bakšić, Tea Selaković, Edo Vričić, Luka Havliček, Neno Suvajac, Tibor Bali, iz SDS Domagoj Tomašković, iz ASAK-a Vladimir Milutinović – Kobi, te Branimir Janković, i iz Austrije Lukas Plan. Marin Glušević i Katja Milišić, Goran Rnjak – Vjetar, Mario Blatančić i Zlaja ?

17-18.5. 2014. Andrija Perušić i Luka Havliček penju Penj u Kobijev kraj. Marko Rakovac, Tatjana Strinavić, Ivan Idžoić

29.8.-31.8. 2014. Nastavak istraživanja penjanjem, Luka Havliček, Stjepan Dubac

7. – 9.11. 2014. Beata i Marjan Prpić, Tanja Šinko, Ana Bakšić, Anja Žmegač, Katarina Koller, Nenad Suvajac, Stipe, Dino, Luka Havliček iz SOV-a, Larisa, Vedran Ujčić i Danijel iz Estavele. Raspremljen Kobijev penj, nacrtan Kondot iza Kobijevog penja i raspremljen cijeli Hektorov penj do Završne dvorane. U Velebitaškoj Odiseji istražen i ponovljeno crtanje na dijelu vertikale pod Čumez kosinom.

JA IDEM VU GLIBOKU JAMU

Ja idem vu gliboku jamu
Ja idem vu njezinu tamu
Tam lepe su sige
Tam nestaju brige
Ja idem vu gliboku jamu
Kad spušćam se v njezinu kmicu
Tad osmjeh je navek na licu
Tam su moji pajdaši
Tam pjesma se praši
Za spušćat dok čeka se v redu
Niš nije tak črno kak zgledi
Bit vu mraku sa škvadrom to vredi
Tam tak lepi su cajti
Teške vam je izajti
Bit vu mraku sa škvadrom to vredi
Ja idem vu gliboku jamu
Ja idem vu njezinu tamu
Tam lepe su sige
Tam nestaju brige
Ja idem vu gliboku jamu

Daniel Lacko, 2002.
….nastala na jednom istraživanju jame Munižabe…

I po prvi puta – dijelovi Munižabe snimljeni dronom, SOV 2021.

U NASTAVKU:

NACRT I MORFOLOGIJA ŠPILJE MUNIŽABE


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s