Velebitaši u Mic-po-mic penju

Tekst i fotografije: Marko Rakovac
Datum: 12.-14.3.2021.g.

Još za Novu godinu 20./21. smo u Velebitu planirali istraživanje u Kiti (JS Crnopac), međutim potres na području Sisačko-Moslavačke županije nam je u bitnome poremetio planove i svi smo pohrlili rušiti dimnjake. Nakon toga nam je trebalo određeno vrijeme da se dovedemo u red, da preselimo stvari iz Radićeve u Klaićevu, organiziramo par radnih akcija na Žici i organiziramo prijave i pripreme za nadolazeću speleoškolu. Nakon što sam se posložio, u pre-organizacijskom duhu izjavljujem Bakšićki „Ana, dosta mi je više, ovaj vikend idem u Kitu, nisam bio 100 godina!“, na što Ana odmah potvrdno klima glavom i slažemo ekipu za vikend. U srijedu se prijavljuje još nekolicina te šestorka je bila spremna za vikend. Najava vremenskih prilika nije bila baš primamljiva, ali s obzirom na to da su najavljivali snijeg, bilo nam je OK spustiti se na drugu etažu (ispod Grlića) i otići istraživati u Šibenski kanal ili čak Kita u Velebita (KUV). Već dugo vremena mi osobno kuha da odemo nastaviti istraživati u „Jaje Gaćešino“ gdje mi je detalj penja uz vodeni tok zapeo za oko i dan danas se sjećam linije kojom se planiram uskoro uspeti. Nakon kraćeg razgovora s Teom i Aidom Barišić, zaključujemo da nema potrebe da na drugoj etaži otvaramo nove istraživačke fronte u jami dok ne završimo prethodno započete. U razgovoru je krenulo nabrajanje: napredovanje u Makovnjači, penj u Mic po Mic i Pijanim milijarderima, napredovanje u Minđani, penj u Neudanim ženama, Pjegavi meandar, itd.

Dogovaramo da ćemo u Mic po mic i eventualno Minđanu te u petak neki odustaju te nas četvero (Vale, Karmen, Lukas i ja) krećemo ranije iz Zagreba. Stajemo u Gračacu da reorganiziramo transportne da ne gubimo puno vremena na parkingu pred jamom. Gledam, ipak se gore sve zacrnilo te mogla bi nas oprati kiša. Tjeram svih da vade sve iz već pripremljenih transportnih vreća da revidiramo obroke za 2 dana u jami i rezervnu odjeću. Uskoro nakon kraće vožnje, preoblačimo se u kombinezone te uz osjetnu blagu napetost „strašne Kite“, već smo u ulaznoj vertikali. Putem se čekamo i pripovijedamo o jamskim toponimima te upijamo podzemlje. Nakon što smo se spustili pod Grlić, odlučujemo da ćemo ostati spavati na Bivku pod Grlićem te idući dan se prošetati do Kita u Velebita i tamo nastaviti penjati gdje su stali Šibenčani.

U subotu smo nakon ugodne šetnja do Trulog bivka (cca 45 min) ostavili Karmen da pobroji i popiše sve u bivku a mi nastavili dalje. Nakon što smo ušli u KUV shvatio sam da se ne sjećam puta te smo se orijentirali određeno vrijeme dok nismo odgonetnuli kojim putem. Tutnuo sam Lukasu kartu da nas dalje vodi i ubrzo stižemo u blatni kanal gdje treba nastaviti s penjanjem. Odmah nam je postalo jasno zašto je kanal dobio ime Mic po Mic – laganim i strpljivim napredovanjem na užetu (u plus) po skliskom i žitkom blatu. Kad smo ustanovili u koji kamin ulazimo, Lukas i ja pripremamo uže, pulseve (mobilna sidrišta) i ostalu prateću opremu za tehničko penjanje. Za 2 i pol sata čistog tehniciranja, popeli smo se cca 30-tak metara (Valentina je za to vrijeme napravila 200 čučnjeva) te prilikom provrtanja rupe, „u detalju“, puknulo nam je svrdlo. Budući da nismo imali rezervno svrdlo, nije nam bilo druge nego preopremiti linije za spuštanje i krenuti prema bivku. Nismo crtali novo popeto s obzirom na to da smo stali „u pol penja“ te ćemo idući put nakon 15-tak metara u ući u neki kanal. U povratku skupljamo Karmen i odnosimo sve aluminijske komplete s Trulog bivka kako ne bi dalje propadali (korozija aluminija). Šetnja po drugoj etaži preko kapitalnih kanala Kita u Velebita do Trulog bivka, Otomanskog Carstva, Kimoje, Divljeg zapada, Šibenskog kanala i konačno Bivka pod Grlićem – nikad nikoga nije ostavila ravnodušnim. Na Bivku pod Grlićem večeramo, družimo se i kratko pričamo iz spavaćih vreća.

U nedjelju ujutro, spremamo i popisujemo inventar bivka, školarci dobivaju svaki po dvije transportne i pičimo van prije najavljenog snježnog nevremena. Dižem posljednju liniju na ulaznoj vertikali kako se ne bi uže smrznulo te kad sam izašao van, gledam aute od Šibenčana i dvojim jesu li u Kiti na prvoj etaži (možda su otišli istraživati oko Meduze) ili su otišli na Jamu Duša? Tražim poruke oko auta – ne nalazim! Zovem Anu Mijić – ne javlja se! Konačno se Blatančić javio i potvrdio da su na Duši. Kamo sreće, ne trebam se vraćati u jamu da  spustim uže! Pih!

Što još?

Kasnije je Aida potvrdila da Duša ide dalje te sam s Jurom dogovorio da ćemo Teu osim Kite, lagano oteti i Dušu!

U istraživačkoj akciji su sudjelovali Velebitaši: Valentina Plemenčić (pročelnica), Karmen Jakovina (školarka), Lukas Grbac Lacković (školarac) i Marko Rakovac (bivši pročelnik).


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s