Balada o slušnom aparatiću i usponu na Mont Blanc (1. dio)

Piše: Stjepan Dubac

Slušno pomagalo – ili od milja slušni aparatić – osobama oštećena sluha pomaže u slušanju i u svakodnevnoj komunikaciji. Slušni aparatić ne popravlja oštećenje sluha već je, kao što mu naziv kazuje, pomagalo kojim se pojedini zvukovi bolje čuju, a ljudski govor bolje razumije. Međutim, to ne znači da će korisnik moći čuti sve i svakoga razumjeti. Slušno pomagalo treba usporediti sa štakom: kad slomite nogu dobivate štaku koja vam pomaže u kretanju. Sa štakom ne možete trčati, ali vam ona značajno pomaže u kretanju, čak i na nekoj lakšoj planinarskoj stazi. Tako je i sa slušnim pomagalom. Učinkovitost pomagala ovisi o mnogim faktorima i o tome bi se mogla napisati velika knjiga. No, s aspekta ovog teksta slušni aparatić jedna je od triju poveznica dvaju priča.

Druga je poveznica Mont Blanc. Pretpostavljam da većina čitatelja zna da je Mt. Blanc planinski masiv na granici Italije i Francuske. Masiv se sastoji od više vrhova, a najviši od njih Mt. Blanc je visok 4810 metara. Gotovo cijeli masiv omiljeno je odredište planinara, visokogoraca, alpinista i penjača svih vrsta. Tijekom sezone na planini je „masa svijeta“, a  uspon na vrh još i danas u planinarskim krugovima slovi kao nešto osobito. Gotovo da i nema planinara koji ne sanja da se jednom uspne na vrh Mt. Blanca, ali ta planina, na žalost još uvijek nosi stigmu najsmrtonosnije na svijetu.

Treća poveznica su dvije osobe oštećena sluha. Obojica su se penjala na Mt. Blanc: jedan od njih davne 1961.; drugi nedavno (2018.). Jedan je (već pokojni), stradao na toj planini, drugi je – koji je ujedno i autor ovog teksta – hvala Bogu, još živ. Pa krenimo redom.

Priča prva: Tragedija na Freneyu

Freney Pillar dio je stijene na talijanskoj strani Mont Blanca. Strmi granitni stup visine 800 metara dugo je vremena bio izazov za mnoge alpiniste. Stoga je jednog ljetnog dana 1961. talijanski trojac – Walter Bonatti, Andrea Oggioni i Roberto Gallieni – krenuo na planinu odlučan svladati taj stup. U podnožju su sreli francuske alpiniste Pierrea Mazeauda, Pierrea Kohlmanna, Roberta Guillaumea i Antoinea Vieillea. Za našu je priču bitan Pierre Kohlmann za kojeg se navodi da je bio gluh i da je koristio slušno pomagalo. Danas je teško ustanoviti je li Kohlmann bio gluh ili nagluh. U to se vrijeme mnoge nagluhe kategoriziralo kao gluhe, a i danas je slično. Uglavnom, obje su ekipe odlučile udružiti snage i zajedno ispenjati stijenu. Brzo su napredovali, no na nekih stotinjak metara od vrha uhvatila ih je oluja. Počele su sijevati munje, udarati gromovi, a nakon jednog udara groma Kohlmannu je otkazao služni aparatić.

Foto 1 Prikaz drame na Freney Pillar (1961.)
Foto 1 Prikaz drame na Freney Pillar (1961.)

Dobro mi je poznat taj osjećaj jer je i meni u raznim situacijama otkazao aparatić. Jedan od neugodnijih trenutaka bio je kad mi je na vrhu Wildspitzea, dakle na visini od 3772 metara otkazao slušni aparatić. Zašto, kako? Ne znam, ali znam da mi tada nije bilo nimalo ugodno. Nije bila oluja, nisu sijevale munje niti tukli gromovi. Puhao je vjetar, ali vremenski uvjeti nisu bili ekstremni. Uspon na Wildspitze zbio se u lipnju 2018. u sklopu visokogorskog tečaja PDS Velebit, a slušni je aparatić otkazao gotovo pri samom vrhu. U jednom sam trenutku imao osjećaj da ne čujem huk vjetra kao do tada. Zbog snažnog je vjetra sva komunikacija s ostalima u navezu ionako bila smanjena. Ukoliko nešto ne bih razumio glasno bih viknuo ili se okrenuo osobi iza mene. Aparatić sam spremio, a dalje se služio kombinacijom zračne/zvučne čujnosti i vizualnog očitavanja. Zahvaljujući dobrom vremenu – dakle dobroj vidljivosti – mogao sam uspješno vizualno očitavati. No kako god bilo, nije ugodno u takvim situacijama ostati bez mogućnosti komunikacije. To vam je kao da u ključnom trenutku shvatite da ne vidite dobro na jedno ili čak na oba oka.

Vratimo se nazad na našu priču iz 1961. godine. Dakle, oluja je prisilila ekipu da potraže zaklon u jednoj polici na stijeni gdje su i probdjeli noć. Nisu mogli spavati jer je oluja drmala cijelu noć. Skakali su jedni po drugima nastojeći izbjeći udare gromova. Ujutro se vrijeme smirilo, vjetar je prestao puhati, ali je stalno padao snijeg. Budući da ih je bilo sedmero činilo im se najbolje popeti na vrh i preko njega sići u dolinu na francusku stranu. I tada se zbio sudbonosan trenutak: ekipa je mislila da je oluja koju su preživjeli samo trenutna ljetna oluja te su na istom mjestu proveli naredna dva dana nadajući se ljepšem vremenu. I upravo su im ta dva dana čekanja zapečatila sudbinu. Gotovo se cijela Francuska našla u zagrljaju iznimno jake i dugotrajne vremenske nepogode. Kada su toga postali svjesni, odustali su od daljnjeg uspona i odlučili se spustiti niz stijenu. Samo spuštanje teklo je previše sporo tako da su petu noć proveli u jednoj ledenjačkoj pukotini. Već su bili promrzli, gladni, žedni, na rubu snaga. Možemo samo zamišljati kako su izgledali, a situacija je iza sata u sat postajala sve gora. Gluhom Kohlmannu su se smrzle ruke i Bonatti mu je dao špirit da ga utrlja u šake. No, Kohlmann ga nije razumio te je pomislio da mu ovaj daje neko piće pa je špirit popio.

Foto 2 Mazeaud, Vieille, Kohlman na bivku 1 (Central Pillar)
Mazeaud, Vieille i Kolhman u bivku 1 (Freney Pillar, 1961.)

I ta mi je situacija dobro poznata. Koliko puta nisam dobro razumio sugovornika pa sam mu odgovorio onako kako sam shvatio. To je često izazivalo smijanje, a meni neugodu. Zato često i nisam aktivno sudjelovao u razgovorima bojeći se da neću dobro razumjeti sadržaj. Kao što sam ranije napomenuo, korištenje slušnog pomagala ne omogućava 100% razumljivost ljudskog govora niti čujnost svih zvukova. Dodatna otegotna okolnost jest što ne govore svi jednako razumljivo. Takvi su mi često rekli: „Pojačaj si aparat!“. Prije bi mi takav komentar jako zasmetao, osjećao bih se poniženo, na njega uglavnom nisam odgovarao, povukao bih se u sebe… No, danas bih sigurno odmah reagirao. Vjerojatno bih rekao: „Nauči govoriti pa ću te bolje razumjeti. Govno glupavo!“.

Foto 4 Pierre Kohlman
Pierre Kohlman

Vratimo se opet na našu priču. Uz sve navedene nevolje ekipi je stalno prijetila opasnost od lavina te pada niz strminu ili u ledenjačke pukotine. Prvi je pokleknuo najmlađi iz ekipe, Francuz Vieille. Potom se Guillame izgubio u snježnoj oluji. Njegovo je tijelo kasnije pronađeno u jednoj ledenjačkoj pukotini. Ostatak ekipe zapeo je na jednom mjestu i tada je Bonatti zamolio Mazeauda da ostane s iscrpljenim Oggionijem, dok će on i Gallieni nastaviti dalje do planinarske kuće Gamba. Pretpostavljali su da će u toj kući naići na spašavatelje. I opet se dogodio komunikacijski nesporazum s iscrpljenim i izbezumljenim Kohlmannom. Pomislio je da ga ekipa želi ostaviti i krenuo je za Bonattijem i Gallienijem.
U takvoj situaciji svatko spašava vlastiti život. Bonatti i Gallieni uspjeli su doći do planinarske kuće dok se Kohlmann putem izgubio i umro; vjerojatno od iscrpljenosti. Spašavatelji su krenuli po Mazeauda i Oggionia. Međutim, tijekom te noći Oggioni je umro tako da su se vratili samo s Mazeaudom koji je bio u izrazito lošem stanju.

Foto 3 Naslovnica novina o tragediji na Freney Pillaru
Naslovnica novina o tragediji na Freney Pillaru

Od sedmorice su se alpinista samo njih trojica vratila u dolinu. Premda surova, ova priča govori i o odlučnosti, strahovitoj snazi i volji za preživljavanjem. Nemojmo smetnuti s uma da su u to vrijeme zime bile znatno oštrije i hladnije, a planinarska i alpinistička odjeća te oprema znatno oskudnija u odnosu na današnje.
Zato cijeli događaj gledan iz današnje perspektive izaziva divljenje i poštovanje.

 

Priča druga:  Ja i moj slušni aparatić na Mt. Blancu

Kao što pretpostavljate jedan od aktera te priče sam ja, autor ovog teksta te moj slušni aparatić koji je sastavni dio mojeg života. Slušno oštećenje posjedujem od rođenja. Rođen sam u obitelji u kojoj su oba roditelja osobe oštećena sluha (majka – gluhoća / otac –nagluhost). Imam sestru koja je također osoba oštećena sluha te tri nećakinje koje isto imaju oštećenje sluha. Najvjerojatnije se radi o nasljednom faktoru i to s očeve strane. Kako god bilo, moje stanje sluha je nagluhost i ono se neće poboljšati već se naprotiv može samo pogoršati. Tak’ je kak’ je!

Od kada se bavim planinarenjem, ili bolje rečeno od kada pohodim visoka brda, normalno mi je da težim sve višim i višim ciljevima. Tako se nekim logičkim slijedom pojavila želja za usponom na Mt. Blanc. Oko šanka u Velebitu (a gdje drugdje?) često smo razgovarali da pokušamo uspon na tu planinu. Dogovarali se, pregovarali, stvarali ekipe, svađali se, vraćali sve na početak i kako to obično biva, kad pomisliš da u skorije vrijeme nećeš tamo ni otići, dogodi se sudbonosni klik, sve se posloži i priča o usponu na Mt. Blanc počne se ostvarivati.
Mliječni put i Mt. Blanc
No prije nego se uopće krene na takvu planinu mnogo toga se mora potrefiti. Kao prvo psihofizička sprema, a ona se, barem u mojem slučaju, gradila godinama. Špiljarenje, planinarenje, pad sa stijene, operacija, oporavak pa opet ispočetka. Neki me đavo u meni tjera da idem dalje… Od Medvednice gdje sam napravio prve planinarske korake pa do Mt. Blanca, dug je i raznolik put, prožet svim i svačim, brojnim životnim preprekama, istkan voljom i upornošću, pa i tvrdoglavošću. U šest godina koliko se bavim planinarenjem mnogo toga se promijenilo u mom životu. I ja sam se promijenio. Jesam li bolji ili lošiji u odnosu na prije, neka drugi prosuđuju. Mene ionako njihovo mišljenje ne zanima!

Idemo mi natrag na našu priču. Tjedan dana prije samog uspona na Mt. Blanc imao sam sreću što sam u sklopu Erasmus plus projekta „Penjanje za sve“ boravio u Val d’Aosti (15 – 23. 09. 2018.). Tako da sam u tom tjednu, što samostalno, što u društvu, popeo na nekoliko vrhova: Gran Serra (3552 m), Gran Paradiso (4061 m), Mont Roiseta (3324 m) i La Tresenta (3609 m). Samo za vašu informaciju, vrhovi Gran Serra, Gran Paradiso i La Tresenta nalaze se u nacionalnom parku Gran Paradiso.

Po završetku Tjedna planinarenja i penjanja ostajem jedan dan u Val d’ Aosti, odnosno noćim u zimskoj sobi planinarskog doma Vittorio Emanuelle ll. Idući dan penjem se na La Tresentu i spuštam u dolinu do mjesta Pont gdje iščekujem dolazak mojih velebitaša. Dolazi ekipa u sastavu: Vlado Bukvić – Bukva, Tomislav Mihaliček – Miha, Vinko Puškar, Edo Vričić, Antica Pasarić i Nikola Kufrin – Niks. Svi zajedno idući dan penjemo se na Gran Paradiso (24. rujan 2018.) kao aklimatizacijsku pripremu za uspon na Mt. Blanc. Meni je to pak drugi uspon na isti vrh u razmaku od pet dana.

Foto 11 S lijeva na desno Vlado, Niks, Miha, Štef, Antica, Vinko i Edo
S lijeva na desno Vlado, Niks, Miha, Štef, Antica, Vinko i Edo

Nakon uspješnog uspona spuštamo se nazad u mjesto Pont, noćimo te idući dan (utorak, 25. rujan) krećemo za Chamonix. Prolazimo kroz tunel Mont Blanc i eto nas u Chamonixu, gradiću o kojem smo puno čuli i čitali. U Maison de Montagne dobivamo informaciju da se je dva dana ranije odlomio dio standardnog puta, nekih 400-tinjak metara ispod vrha te da je prolaz moguć ali su strmine s obje strane prilično oštre. Još tijekom boravka u Italiji od jednog mađarskog penjača koji je dvadeset godina radio kao vodič u Chamonixu dobivam uputu da u Maisonu možemo dobiti najbolje informacije i savjete u svezi uspona na Mt. Blanc. Međutim, u trenutku kada smo nastojali dobiti najsvježije informacije, one su, kao i pristup službenice, više nalikovale nastojanju da nas odgovore od uspona pa nam je cijela situacija izgledala kao da žele da za uspon unajmimo vodiča. Mi to, naravno, nismo željeli pa smo se sjeli na terasu jednog od kafića u središtu Chamonixa s pogledom na sami vrh. Vijećali smo, pretresli sve opcije i na kraju donijeli odluku da idemo na Mt. Blanc. Za to smo se i fizički i psihički pripremali, imali smo najviše saznanja upravo o toj planini i nije nam se činilo pametnim tražiti neku alternativu. I dobro da smo tako odlučili.

Prenoćili smo u kampu u mjestu Les Houches. U srijedu, 26. rujna krećemo na planinu. Prvo smo se vozilom dovukli do mjesta Les Crozac (Bionassay) na 1400 mnv. Od tamo počinju gotovo svi pješački usponi na Mt. Blanc osobito kada se na kraju sezone zatvori žičara iz Les Houchesa i tramvaj. Na parkiralištu dobivamo informaciju da je put kojim smo namjeravali doći do posljednje postaje tramvaja Nid d’Aigle na jednom mjestu zatvoren te da moramo napraviti obilazak preko postaje Belleuve.
Put od parkirališta isprva je dosta širok i nalikuje kolskom putu. Prolazimo uz livade na kojima pasu kravice. Nakon posljednje štalice put se sužava i postaje više planinarski, ali i strmiji. Uspinjemo se do račvanja putova. Nastavimo li ravno išli bi direktno do postaje Nid d’Aigle, međutim na stablu pored staze stoji natpis koji nam kazuje da je daljnji put tom stazom zatvoren. Skrećemo lijevo, prolazimo kroz vratašca te nastavljamo do postaje Belleuve (1794 m). Od nje se dalje može ići slijedeći prugu ili preko Mont Lachata. Odabiremo stazu koja ide s desne strane planine, a da smo znali kakav vidik nas čeka na vrhu Mt. Lachata (2023 m) vjerojatno bi odabrali stazu koja vodi na vrh.

To ćemo doznati tek na povratku.

SLIJEDI U NASTAVKU: DAN KOJI SE PAMTI
Uzbrdo po pruzi i kako nismo rastegnuli teško đubre od ekspedicijskog šatora.
Kad na planini poželiš malo hlada ili vjetra, a domaćini te plaše nekim grebenom kako bi vodiči stavili koji euro v’žep…

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s